Hotelski kompleks Lazaret
Pomorski karantin iz XVIII vijeka, nekada mjesto prisilne izolacije, preporođen kao luksuzni baštinski hotel.
Lazaret u Meljinama, pomorski karantin iz XVIII vijeka i kulturno dobro površine 10.482 m², bio je na ivici zaborava. Kameni zidovi su propadali, a njegov kulturni značaj bio je ugrožen zapuštenošću. Zamislili smo ga iznova kao baštinski hotel Lazure, preobražaj koji uravnotežuje poštovanje prema prošlosti i zahtjeve savremenog života.
Izgrađen između 1728. i 1732. godine u najboljem maniru mletačkog graditeljstva, Lazaret je za svoje vrijeme bio impozantna građevina. Mletačke vlasti za njega su upotrijebile isklesani kamen koji su kaluđeri pripremili za crkvu manastira Savina, odakle je u kompleks sprovedena i voda. Česma je dodata 1741. godine, a kapelu svetog Roka podigli su Austrijanci 1830. i obnovili 1882. Karantinski rad prestao je tek 1934. godine. Kompleks su potom koristile vojska u obje Jugoslavije, beogradski kombinat PKB i, u posljednjem periodu, odmaralište, a u registar kulturnih dobara upisan je 2014. godine. U zemljotresu 1979. nije pretrpio značajnija oštećenja, što je prava rijetkost za zdanje te starosti i veličine, na obali mora.
Kompleks se nalazi na kraju šetališta Pet Danica, na samom početku Meljina, na ulazu u Boku, a ipak zaštićen od vjetrova i mora. Omeđuju ga savinska dubrava, more, potok Nemila i naselje. Jedini ulaz s kopna vodi kroz izduženi objekat spratnosti P+1 do niza pjaceta, od kojih se tri, glavna i dvije bočne, otvaraju prema moru, a oko njih su grupisani ostali objekti.
Konzervacija je bila hirurški precizna. Ritmične kamene fasade sačuvane su s opsesivnom pažnjom prema detalju, a njihov istorijski ritam rekonstruisan je s preciznošću, dok su uvedeni savremeni elementi koji govore svojim jezikom, ne preglasavajući istorijske glasove. Konzervirana kapela svetog Roka usidrava glavno dvorište.
Strategija mjesto izolacije pretvara u mjesto susreta. Otvori, vidikovci i fluidni prelazi ublažavaju krutu tipologiju zatvaranja, pa kompleks građen da drži ljude razdvojenim sada ih poziva unutra. Baština nije zamrznuta u ćilibaru; ona je razgovor kroz vrijeme.
Očuvanje suštine, preoblikovanje doživljaja i otvaranje osnove: svaki sloj intervencije odgovara i istorijskoj strogosti i savremenoj prilagodljivosti. Luksuzni hotel i marina ne razvodnjavaju ovu baštinu, oni joj daju samoodrživu budućnost, a prenamjena ostavlja znatno manji ugljenični otisak od nove gradnje.
Lazure nosi svoje pamćenje, a da ne ostaje njegov zarobljenik: orijentir osmišljen za stalni dijalog između prošlosti i budućnosti mjesta.
Obim rada: Konzervatorski projekat, Adaptivna prenamjena, Konzervatorski nadzor